Goli otok
Najveći dio otoka su goli kameniti obronci s oskudnom travom, a samo duž zapadne obale su zapušteni parkovi borova koje su na tom golom kršu prisilno sadili bivši logoraši. Otok je uglavnom neplodan i danas nema stalnih stanovnika, osim stada ovaca.
Sve do Prvog svjetskog rata na Golom otoku nije bilo naselja, kada je Austro Ugarska tu napravila logor za ruske zarobljenike s istočnog bojišta.
Nakon sukoba Tita i Staljina 1948. godine jugoslavenske vlasti su osnovale politički logor Goli otok, u koji se zatvorenike uglavnom slalo administratovnim odlukama, bez ikakvog suđenja.
Poslije Drugoga svjetskog rata za vrijeme Socijalistička Jugoslavije prva skupina kažnjenika došla je na Goli otok, točnije, bila izbačena iz broda na stijene, 9. srpnja 1949., ukupno oko 1200 ljudi i označila je početak osnivanja Gologa otoka kao strogog zatvora (robije), gdje su isključivo bili zatvarani politički zatvorenici.
Zatvorenici su bili prisiljeni na teški fizički rad u kamenolomu i rudnicima boksita, bez obzira na vremenske prilike: ljeti pri visokim temperaturama kao i zimi na hladnoj buri. Čuvari su redovito premlaćivali i maltretirali zatvorenike.
Zatvor je prestao s radom 1988., a godinu poslije 1989., je potpuno napušten i danas je dijelom u ruševinama.
Goli otok danas posjećuju turisti, te ribari i pastiri s otoka Raba koji tu preko ljeta dovezu ovce na ispašu.
Galerija
